Jimi Hendrix; 1967 Helsinki

Riječ teorija je nešto što, tokom cijelog našeg života suprostavljamo pojmu prakse.

Npr. kada kažemo ‘’u teoriji, i komunizam funkcionira’’, ili ‘’je, treba puno prakse za naučiti dupli salto unazad s poda’’. Međutim, iz moje perspektive, teorija i praksa su koncepti koju su neprestano s nama kad sviramo gitaru, razmišljali mi o tome aktivno ili ne.

Jimi Hendrix je vjerojatno jedna od najvećih rock ikona i osoba koja je totalno promijenila stav i pristup koji su ljudi prije njega imali prema gitari kao instrumentu. Međutim, ono što cirkulira paralelno s njegovim statusom je informacija kako Hendrix nije znao glazbenu teoriju.

Ono što je Hendrix osobno potvrdio dok je bio živ je da ne zna čitati notne zapise. Nikada nije rekao ono što su ljudi izvukli iz toga kasnije: ‘’ne treba mi glazbena teorija; Hendrix je svirao samo po feel-u; glazbu treba osjetiti dušom i srcem, a ne glavom…’’

Hendrix je itekako bio svjestan što svira i zašto svira. Način na koji je uspješno kombinirao ritam i solo sekcije u svojim pjesmama nije došao, eto, čisto tako.

Poslušajte uvod u pjesmu ‘’Little Wing’’ koju je Hendrix napisao 1967. Akordi i svi ukrasi oko akorda koje čujete tu nisu došle samo iz Jimijeve prakse, nego iz činjenice da je bio glazbenik koji je komunicirao s drugim glazbenicima, da je stvarao glazbu zajedno s nekim. 

Kad bi došli na probe sigurno ne bi čuli Hendrixa kako govori ‘’nemam pojma koji je ovo tonalitet, skužit ćete vi mene već nekako’’. Nisam bio tamo te godine, ali pretpostavljam da bi prilikom kreiranja aranžmana pjesme Hendrix informirao kolege da sviraju ‘’12-bar blues iz B…e da, i ja sam vam naštiman u E flat’’.

Možete li zamisliti kako bi zvučala pjesma da bubnjar ne znam koliko traje 12-bar blues, a da basist ne zna da se mora preštimati pola stupnja dolje?

Što pokušavam reći s ovim?

Glazbena teorija ne otvara vrata samo vama osobno, da shvatite zašto npr. određeni akordi zvuče dobro skupa, koje su najčešće blues progresije i što je pentatonska skala. Ako znate objasniti makar osnovne okvire onoga što svirate, možete komunicirati s drugim glazbenicima i što je najbitnije – stvarati glazbu. Tek onda se možete vratiti na ono krivo interpretirano Hendrixovo znanje o teoriji i razmišljati o svojim emocijama i razlozima zašto svirate gitaru. 

Jedan od najvećih klišeja koji postoji je da morate poznavati pravila kako bi znali kada ih prekršiti.

Isto definitivno vrijedi i za glazbu. Međutim, prekrasna stvar oko bilo kojeg instrumenta je ta što ga na kraju svira ljudsko biće. Svi smo različiti na neki način, pa nam je tako i pristup instrumentu drugačiji.

To je samo jedna gitara sa 6 žica i 22 polja, a toliko je puno različitih stilova glazbe koji se mogu svirati na njoj. 

Na kraju dana, nije teorijsko znanje ono koje je bitno, već ono što odlučite napraviti s njim.

Ako vam mogu skratiti svoju priču u dvije rečenice: prvih par godina sam proveo gitaru svirajući uz Walkman ili CD-player, na klasičnoj gitari sam pokušavao skidati legendarne Iron Maiden riffove. To je bila fantastična vježba, jer sam imao priliku raditi na svome sluhu u kontekstu glazbe, ali je sve postalo puno lakše onda kada sam krenuo učiti kojim skalama pripadaju sve te note.

Ono što je moj posao ovdje je da vama učinim osnovnu glazbenu teoriju  lako probavljivom i zabavnom.

–Ivan