MANU CHAO – BIOGRAFIJASlužbena web stranica

Popularni francuski glazbenik Manu Chao rođen je 1961. godine u Parizu kao Oscar Tramor. Sin je španjolskih roditelja, pa je kao dijete odrastao paralelno učeći španjolski i francuski te je asimilirao utjecaje obiju kultura što će se kasnije pokazati vrlo bitnim u njegovu glazbenom stvaralaštvu.
Krajem sedamdesetih, kao tinejdžer, Chao se oduševljavao britanskom punk scenom i zvukom legendarnog sastava The Clash. Optimistična, nepretenciozna, pomalo snena, mediteranska atmosfera odzvanja iz svakog takta njegovih albuma, a njegova simpatična mješavina engleskoga, francuskog, španjolskog punka, reggea, kubane i popa, citata Clasha i world musica predstavlja jedinstven crossover svjetske glazbe. Ono što je Beck na američkoj i svjetskoj rock sceni kao veliki inovator i eksperimentator to je Manu Chao za europsku i svjetsku [off] pop scenu.

Kao klinac počeo je svirati gitaru u rockabilly bendu Les Hot Pants i zarana osjetio užitak nastupanja pred publikom. Uskoro s bratom Antoineom i izbjeglicama iz Maroka, Grčke i Španjolske osniva sastav Mano Negra, nazvan po španjolskoj anarhističkoj organizaciji, a odmah po izlasku njihova prvog singla Mala Vida postižu velik uspjeh u Francuskoj. Multikulturalan i multijezičan sastav s bazičnim eksperimentalnim latino zvukom i zanimljivim elementima punk ostavštine, diskografski su pokorili Francusku, Španjolsku, Južnu Ameriku i dobar dio Europe. U devedesetim, Chao je velika zvijezda latino i alternativne scene, a njegov sastav Mano Negra sinonim je za kvalitetu i inovativnost. Na početku svoje karijere kao član grupe Mano Negra, Manu Chao je snimao za alternativnu kuću Boucherie Production koja je u međuvremenu propala. Od 1989., kad je Mano Negra objavila svoj prvi album, Manu Chao je imao ugovor s Virginom na čijem je čelu tada bio Richard Branson. S grupom Mano Negra Manu Chao je objavio šest albuma, između ostalih “Puta’s Fever”, “King of Bongo” 1991. te “Casa Babylon” 1993. godine.

Chao 1998. godine objavljuje svoj prvi samostalni album “Clandestino: Esperando La Ultima Ola” koji ispočetka podržavaju samo stari fanovi Mano Negre a publika ostaje prilično rezervirana. Ipak, album polako osvaja tržište Francuske da bi na posljetku bio prodan u fascinantnih milijun primjeraka, a još toliko je prodano u Europi i svijetu. Drugi album “Esperanza” je dodatno uvećao uspjeh “Clandestina” i donio razradu ideje nastale na prvijencu. Za Virgin records je objavio sva tri solo albuma.

Studijski albumi prilično se razlikuju od koncerata po kojima je taj glazbenik nadaleko poznat. Naime, njegova prva dva samostalna albuma “Clandestino” i “Esperanza”, donose pjesme snažno obilježene južnoameričkim, afričkim, francuskim i drugim folklorima, ali u smirenijim verzijama koje su lako prihvatljive široj publici naklonjenoj world music-izričaju. Studijski albumi Manua Chaoa mogu biti idealna pozadina čak i šminkerima za ispijanje jutarnje kavice ili laganu vožnju automobilom, no iste te pjesme izvedene na koncertima najbolja su prateća glazba za kakvu razuzdanu veselicu na kojoj se pleše do zore. “Radio Bemba Sound System” je live album objavljen 2002. godine nakon mega uspješne višegodišnje turneje koji je pravi ogledni primjer gore navedene teze.

Španjolskom se pjevaču antiglobalistu često predbacivalo zbog ugovora s multinacionalnom kompanijom (Branson je 1992. prodao Virgin diskografskoj grupi EMI), no Manu Chao je uvijek bio protiv toga da ga se označava kao jednoga od “velikih” i nesklon, s druge strane, idealiziranju neovisne produkcije. Prema top-listi koju je 2001. objavio list Figaro Enterprises, Manu Chao se, na iznenađenje mnogih, našao na 4. mjestu najunosnijih imena francuske glazbe, iza Mylene Farmer, Patricka Bruela i Jean-Jacquesa Goldmana, ostvarivši te godine zaradu od 6,2 milijuna eura.

Neopterećeni Manu dosta putuje i surađuje sa glazbenicima iz Brazila, Mexica, Španjolske i Argentine, tako da je njegova glazba dijelom rezultat mješavina glazbenih stilova koji dolaze i iz tih zemalja. Kao predani antiglobalist i pacifist Manu svim svojim pjesmama šalje lako razumljive poruke o želji za mirnim suživotom, rasnoj toleranciji, ljubavi, veselju i svim onim malim, ali bitnim stvarima koje mogu uljepšati život, bez obzira ne kojoj se geografskoj širini ili dužini on živi.

2005. godine Manu je radio na razigranom i kvalitetnom albumu “Dimanche a Bamako” afričkog bračnog i glazbenog dua Amadou et Mariam. Album se sastoji od petnaest pjesama kroz koje se gledano u cjelini primjećuje upečatljivi Chaov glazbeni potpis, dok se na nekoliko skladbi uz Amandu i Mariam pojavljuje i kao vokal.

U kolovozu 2007.g. izdao je novi album pod nazivom La Radiolina. To je njegov prvi CD nakon šestogodišnje diskografske šutnje i nastavak je albuma ˝Próxima Estación: Esperanza˝ koji je dosegnuo nakladu od tri milijuna primjeraka. Osim što je napisao sve pjesme, Chao je i sam producirao album dok su mu prilikom miksanja pomogli Mario Caldato Jr. (Beastie Boys i Jack Johnson) i Andrew Scheps (Red Hot Chili Peppers i Mars Volta). ˝La Radiolina˝ je i prije službenog izlaska proglašena ˝kaleidoskopom briljantnih ideja i maštovite glazbe˝, a britanski mjesečnik Uncut udijelio mu je 5 od mogućih 5 zvijezdica. Zanimljivost je da je video spot za prvi singl ˝Rainin’ in Paradize˝ snimao Emir Kusturica.