Kolumna će biti bazirana na hard rocku 80-ih, a nekoliko puta mjesečno na ovom mjestu moći ćete pročitati malo više o nekom (ne)poznatom bendu i glazbi 80-ih.

Moje ime je Antonio i ovo što ćete pročitati u nastavku je moja kolumna LET NA DRUGI SVIJET.

Kiss koncert u Krakowu 18. lipnja 2019

Povodom najavljenog dolaska u Hrvatsku 2022. godine, kolumnu ću započeti s grupom Kiss i njihovim djelovanjem u 80-ima, bez maski.

Svi znamo da je grupa Kiss napravila svoje najveće i najbitnije pjesme u 70-ima, dok su po mišljenju mnogih u 80-ima preživljavali.

Po mom mišljenju, napravili su puno više od samog preživljavanja.

No, prije nego što se bacim na posao pisanja o njihovom djelovanju u 80-ima, malo ću pisati o samom početku benda.

Rani Početci

Kiss je američki rock bend osnovan 1973. godine u New Yorku od strane Paula Stanleya, Genea Simmonsa, Acea Frehleya i Petera Crissa.

Inspirirani teatralnošću Alicea Coopera i prljavošću The New York Dollsa, Kiss su objavili svoj debitantski album „Kiss“ i njegov nastavak „Hotter Than Hell“ 1974. godine te „Dressed To Kill“ 1975. godine.

Unatoč dobrim pjesmama, spomenuti albumi nisu bili veliki uspjeh na top ljestvicama već je bend svoju reputaciju gradio s nastupima uživo i nije dugo trebalo da postanu klupska senzacija.

The Starchild (Paul Stanley), The Demon (Gene Simmons), The Spaceman (Ace Frehley) i The Catman (Peter Criss) su najbolje funkcionirali na pozornici te je to bilo ono što ih je na kraju i proslavilo. Nastupi su im bili nevjerojatno energični i teatralni (suhi led, pirotehnika, dimne bombe, lažna krv, iskašljavanje vatre…) i to je sve skupa izgledalo kao da su ispali iz nekog stripa što ih je dodatno poguralo prema naprijed.

Dugo očekivani proboj se dogodio 1975. godine u obliku live albuma „Alive!“.

„Alive!“ je od grupe Kiss napravio mega zvijezde i sve što su dotaknuli u narednih par godina pretvarali su u zlato. Na valu tog uspjeha objavili su još par albuma. 1976. godine izašla su dva albuma, „Destroyer“, koji je bio potkrijepljen uspješnicama kao što su „Detroit Rock City“ i „Beth“ te album „Rock and Roll Over“, kojeg su pratili singlovi „Calling Dr. Love“ i „Hard Luck Woman“.

1977e godine objavljuju album „Love Gun“ koji je ujedno i zadnji studijski uradak s originalnom postavom, te „Alive II“.

KISS @ Madison Square Garden MSG NYC 1977. Image credit: Anthony Catalano

Iste godine američka tvrtka za savjetovanje Gallup koja se ujedno bavi analitikom i ispitivanjem javnog mišljenja je provela istraživanje koje je pokazalo da su Kiss te godine bili najpopularnija grupa u Americi.

Bend nikada nije bio viđen bez šminke u javnosti što im je dodatno povećavalo popularnost i donijelo zavidnu bazu fanova pod imenom „Kiss Army“. Prodano je na tisuće promotivnih materijala s njihovim licima i logom (od flipera i društvenih igara do maski i šminke) te su čak izdane dvije strip serije od strane Marvela i TV film „Kiss Meet the Phantom of the Park“.

Nažalost, 1978. godine dolazi do laganog pada popularnosti koji je započeo s objavljivanjem četiri solo albuma svakog člana benda pojedinačno te mijenjanjem stila na studijskom uratku „Dynasty“ iz 1979. godine koji im je donio jedan od najvećih i najomraženijih hitova u povijesti benda „I was made for loving you“.

1980e godine Peter Criss napušta bend te ga za album „Kiss Umasked“ nakratko mijenja Anton Fig, a godinu dana kasnije na albumu „Music From The Elder“ bendu se pridružuje „prava“ zamjena za Petera Crissa, Eric Carr.

Iste godine bend također napušta još jedan originalni član, gitarist Ace Frehley. Nakon iscrpne potrage za njegovom zamjenom (čak je i Richie Sambora bio opcija prije nego što se pridružio Bon Joviju), na mjesto Frehleya dolazi Vinnie Vincent s kojim Kiss snima hvaljeni „Creatures of the Night“ album.

Iako se Vinnie Vincent pokazao kao odličan glazbenik, njegova „teška“ osobnost je bila problem te je na kraju promotivne turneje albuma „Creatures of the Night“ bio izbačen iz benda, ali su ga opet pozvali natrag jer nisu uspjeli pronaći zamjenu u tako kratkom roku za zakazano snimanje novog albuma.

Kiss tokom 80-ih

Shvaćajući da je vrijeme za promjenu, jedina dva originalna člana Gene Simmons (The Demon) i Paul Stanley (The Starchild) uz pridošlice Erica Carra i Vinnie Vincenta odlučuju skinuti maske i pokušati na taj način vratiti popularnost koju su izgubili unatrag par godina.

Taj potez se pokazao punim pogotkom i album koji su objavili bez maski naziva „Lick it Up“ prodao se u platinastoj nakladi, a to je prvi njihov studijski uradak unatrag četiri godine kojem to uspjelo. Osim što su imali asa u rukavu u obliku skidanja maski uživo na MTV-u, „Lick it Up“ album je bio odličan. Na albumu se nalazi 10 pjesama, sve su jako dobre i ono što je bilo najbitnije u zlatnom dobu gitarskih heroja, gitarist Vinnie Vincent je odradio maestralan posao.

2011e godine čitatelji časopisa Guitar World stavili su ovaj album na 10. mjesto najboljeg gitarskog albuma iz 1983. godine.

Album je imao dva hit singla, „Lick it Up“ i „All Hell’s Breakin’ Loose“, od kojih je zadnji spomenuti čak bio i nominiran za najbolju kinematografiju na glazbenim nagradama MTV-a.

Uz dva hit singla, na albumu se nalaze još odlične pjesme kao što su „Exciter“, „A Million to One“, „Young and Wasted“. Po mom mišljenju, ovo je njihov najbolji album u 80-ima, žestok i melodičan.

Nakon promotivne turneje Vinnie Vincent je zauvijek otišao iz benda te je osnovao svoju grupu pod imenom Vinnie Vincent Invasion. Grupa je snimila dva solidna albuma, „Vinnie Vincent Invasion“ na kojem je pjevao jedan od prijašnjih pjevača grupe Journey Robert Fleischman i „All Systems Go“ na kojem je ulogu pjevača preuzeo Mark Slaughter. Po isteku ugovora s diskografskom kućom Mark Slaughter odlazi iz benda skupa s basistom Danom Strumom te osnivaju još jedan popularni američki rock bend Slaughter. No, to je priča sama za sebe.

Nakon što je Vinnie otišao, Kiss uzima Marka St. Smitha kao njegovu zamjenu i 1984. godine izdaju album „Animalize“. Na albumu se nalazi veliki hit „Heaven’s on Fire“ i još par dobrih pjesama kao što su „I’ve Had Enough (Into the Fire)“, „Thrills in the Night“ i „Under the Gun“.

Osim što je Vinnie Vincent super gitarist, također je i dobar autor. Supotpisao je osam od deset pjesama na albumu „Lick it Up“ tako da mu nije bilo lako na brzinu naći dostojnu zamjenu. Mark St. John je dobar, ali nije se baš dobro snašao.

Left to right: bassist Gene Simmons, guitarist Paul Stanley and drummer Peter Criss, of American heavy metal group Kiss, backstage, circa 1975. Image credit: Fin Costello/Redferns/Getty Images

U to vrijeme svi su htjeli biti novi Eddie Van Halen, svi su htjeli svirati brzo. Vrlo brzo mi je postalo jasno da njegov način sviranja gitare nije baš dobar za bend. Sjećam se da sam mu jednom rekao da nije sve u brzini i koliko nota možeš odsvirati, da ima nešto i u tome što ne odsviraš. Rekao sam mu neka malo posluša Jimmyja Pagea, Erica Claptona, Paula Kossoffa i slične. On mi je na to rekao da on može biti brži od njih.“ govori Paul Stanley.

Tokom snimanja albuma u pomoć je uskočio Bruce Kulick koji je odsvirao gitarske dionice na dvije pjesme „Lonely is the Hunter“ i „Murder in High Heels“. 

Također, tokom procesa snimanja albuma „Animalize“ Gene Simmons nije baš bio prisutan u studiju.

„Gene je bio na sve strane tih godina, snimao filmove i producirao druge bendove tako da sam bio skoro pa sam. Sve sam preuzeo na sebe. On bi se pojavio tu i tamo, donio nekakav bezvezni demo, odsvirao svoje dionice i otišao tko zna gdje. Ne krivim ga, nije mu bilo lako kad smo skinuli maske. S maskama nam se bilo lakše ponašati javnosti, postanemo ti likovi koje smo izmislili. Kad smo maknuli maske, teško je bilo u početku biti svoj ispred svih. Geneu je to malo teže palo nego meni pa se okupirao sa svim i svačim. Razumijem ga i poštujem, ipak smo skupa prošli sve što se može proći ali svejedno sam se osjećao malo napuštenim.“ govori Stanley. 

Bez obzira na sve, album „Animalize“ je svojedobno bio veliki hit i nastavio je uspješan niz povratničkih albuma za Kiss. Spomenuti hit „Heaven’s on Fire“ koji je napisan uz pomoć „doktora za pjesme“ Desmonda Childsa (s kojim su već surađivali na mega hitu „I Was Made For Loving You“) je upao u konstantnu rotaciju na MTV-u te se bend spremao za turneju.

Kao što ste mogli primijetiti, Kiss nikako nije uspio doći na zelenu granu s gitaristima, a ni ovaj put nije bilo drukčije. Osim što je Mark St. John bio jako tvrdoglav, ispostavilo se da boluje od rijetkog oblika artritisa zbog čega mu ruke nateknu i tada nije u mogućnosti svirati. Svejedno je otišao s njima na turneju u nadi da će uz pomoć lijekova držati bolest pod kontrolom.

Međutim, nije mu uspjelo i morali su opet tražiti zamjenu. Ovaj put su je pronašli u spomenutom Bruceu Kulicku koji se pokazao kao odlična i stabilna zamjena. Bruce je uskočio na turneju te je ostao s njima sve do 1996. godine. 

Nakon turneje bend se bacio na snimanje svog trinaestog studijskog uradaka pod imenom „Asylum“ koji nastavlja tamo gdje je stao „Animalize“, samo malo čvršće i kompaktnije. 

Bruce Kulick se pokazao kao odličan gitarist i timski igrač koji je sa svojim sviranjem išao u prilog pjesmama i nije imao ambicije zasjeniti ostatak benda. „Asylum“ je promoviran s tri odlična singla „Tears Are Falling“ (ujedno i najveći hit s albuma), „Who Wants to Be Lonely“ (moj osobni favorit s albuma) te „Uh! All Night“.

Ostatak albuma je upotpunjen brzim pjesmama kao što je uvodna „King of the Mountain“ i „I’m Alive“, ali nažalost prodaja je bila slabija od albuma „Animalize“. 

Nakon obavezne turneje, bend je odlučio uzeti malu pauzu. Paul Stanley se odlučio okušati kao producent drugim izvođačima, čak je bio i u pregovorima da producira „Apetite for Destruction“. Gene Simmons je i dalje bio na sve strane kao menadžer, producent, glumac i ostalo. 

1987e godine vraćaju se natrag s novim studijskim uratkom pod imenom „Crazy Nights“. Na albumu „Crazy Nights“ Kiss je odlučio potpuno otići prema „radio-friendly“ zvuku koji je dominirao top ljestvicama u to vrijeme i taj odabir nije dobro legao dugogodišnjim fanovima.

Meni osobno je album super. Jako je melodičan, zabavan i pitak te ima dobru ravnotežu između brzih, žestokih, sporijih i pop pjesama.

Na albumu se nalazi 11 pjesama od kojih su tri pjesme bila singl „Crazy Crazy Nights“, „Reason to Live“ i „Turn on the Night“. Rekao sam, uz spomenute singlove ostatak albuma stvarno ima za svakog po nešto, brže pjesme kao što su „I’ll Fight Hell to Hold You“ i „No, No, No“ te „radio-friendly“ pjesme kao „My Way“. 

Važno je napomenuti da je za ovaj pristupačniji zvuk albuma zaslužan legendarni producent Ron Nevison, čovjek koji je radio s grupom Heart i Ozzyjem Osbourneom.

„Htio sam pomoć izvan našeg kruga, nekog tko će nas odvesti u malo drukčijem smjeru. Gene je još uvijek bio zauzet sa svojim poslovima tako da se nisam mogao niti sam htio osloniti se na njega. Jako dugo sam htio raditi s Ronom Nevisonom i kad se napokon to ostvarilo, bio sam jako sretan i zadovoljan sa konačnim proizvodom. Gene i ja smo producirali naša zadnja dva albuma i jednostavno sam htio nešto drukčije bez obzira što se nekima to nije svidjelo.“ navodi Paul Stanley. 

Paul Stanley. Image credit: Llann Wé²

Nakon izlaska, „Crazy Nights“ nije dobio dobre kritike i većina starijih fanova se skoro odrekla benda ali album je uspio u onom što su planirali, zadržao ih je na MTV-u te su čak ušli na službenu top 10 ljestvicu u Velikoj Britaniji sa singlom „Crazy Crazy Nights“. 

Ohrabreni ovim uspjehom, nakon obavezne promotivne turneje bend se bacio na snimanje svog petnaestog albuma naziva „Hot in the Shade“. 

„Hot in the Shade“ je izašao 1989. godine i sadržavao je petnaest pjesama, najviše ikada u Kissovom katalogu. 

„Nisam više mogao sve sam, jednostavno mi je bilo previše svega. Napao sam Genea i rekao mu da mi je dosta i da se mora više potruditi. Gene mi se ispričao i rekao da sam u pravu te da će se više potruditi. S ovim album smo se htjeli malo vratiti natrag našim korijenima. Iako sam bio zadovoljan s albumom „Crazy Nights“ i njegovom pitkošću, ovaj put smo odlučili sami producirati pjesme.“ kaže Stanley.

 S albuma „Hot in the Shade“ skinuta su tri singla „Rise to It“, „Hide Your Heart“ te mega uspješna balada koju su napisali skupa s Michaelom Boltonom „Forever“. „Forever“ je ujedno bio i njihov prvi ulaz u Billboard top 10 ljestvicu nakon skoro trinaest godina i slavne pjesme „Beth“. 

„Michael i ja smo napisali pjesmu u rekordnom roku. Kad sam je predstavio našoj diskografskoj kući, nije im se svidjelo i htjeli su da izmijenim neke dijelove. Nakon par glupih savjeta s njihove strane, digao sam se i rekao da ovaj posao radim još od kad su oni bili mala djeca te da ću ga i dalje raditi nakon što oni odu. Tako se i dogodilo. „Forever“ je postala naš povratak na Billboard ljestvicu i kad smo išli snimati idući album, drugi ljudi su nam bili šefovi. Tako vam je to sa zaposlenicima u diskografskim kućama, kako brzo dođu tako brzo i prođu“, zaključuje Stanley kroz smijeh. 

„Hot in the Shade“ je po mom mišljenju njihov najlošiji album u 80-ima. Odlučili su objaviti previše pjesama i tako je nastala konfuzna kolekcija pjesama bez početka i kraja. Mislim da ni oni sami nisu znali što više napraviti jer su 80-e bile pri kraju, grunge je bio iza ugla, a bend je radio bez prestanka. Da nije bilo pjesme „Forever“ koja ih je spasila, mislim da bi im ovaj album jako naštetio. 

Album ima dobre trenutke u obliku pjesama „Little Ceaser“ (pjeva ju bubnjar Eric Carr), „You Love Me To Hate You“ i „Boomerang“, ali kao cjelina mi djeluje nabacano. 

Ponešto i o 90-ima

Iako se radi o 90-ima, reći ću još par rečenica o albumu „Revenge“ iz 1992. godine. Bend je htio nastaviti s radom odmah nakon promotivne turneje albuma „Hot in the Shade“, ali bubnjar Eric Carr je dobio rak srca i planovi su stavljeni na čekanje. 1991. godine Eric Carr je nažalost umro i Kiss je pozvao Eric Singera da ga zamjeni na bubnjevima.

1992. godine Kiss objavljuje „Revenge“ (koji je posvećen Carru) i prvi put nakon dugo vremena njihov glazbeni uradak nailazi na odobrenje kritike i fanova. Album je producirao legendarni producent Bob Ezrin koji je pjesmama dao sirovost i žestinu koja je po mišljenju mnogih fanova, nedostajala na prethodnim izdanjima. 

Izlazak albuma „Revenge“ su pratila četiri singla „Unholy“, „Domino“, „I Just Wanna“ i „Every Time I Look At You“. Pjesma „God Gave Rock ‘n’ Roll To You II“ se također našla na albumu iako je objavljena godinu dana ranije kao singl sa soundtracka za film „Bill & Ted’s Bogus Journey“. Odlučili su je objaviti na albumu kao posvetu Carru uz još jednu njegovu pjesmu, demo pod nazivom „Carr Jam 1981“.

Jedna od zanimljivosti u vezi ovog studijskog izdanja je da im se kao autor na par pjesama pridružio bivši gitarist Vinnie Vincent koji je svirao s Kissom na albumima „Creatures of the Night“ i „Lick It Up“. 

„Vinnie me nazvao i ispričao mi se za sve loše što je učinio u bendu dok je bio član. Htio se pomiriti i ponudio mi je da napišemo par pjesama skupa, da ima nekoliko ideja i da misli da bi dobro stajale Kissu. Ja sam prihvatio ispriku, javio Stanleyu da čujem što on misli te nakon par dana razmišljanja, odlučili smo opet s njim surađivati. Održali smo par probi i napisali smo nekoliko pjesama. Neposredno prije nego što smo objavili album ispostavilo se da se Vinnie uopće nije promijenio. Htio je raskinuti ugovor koji smo potpisali i kad se mi nismo složili, tužio nas je i na kraju je izgubio tužbu. Što se mene tiče, nakon tog incidenta, ja sam ga zauvijek prekrižio iz svog života.“ govori Simmons.

1993e godine objavljuju  još jedan live album „Alive III“ te 1996. godine neočekivano odličan „Kiss Unplugged“ (snimljen godinu dana ranije) na kojem su gostovali originalni članovi Peter Criss i Ace Frehley. Odlična reakcija na povratak Crissa i Frehleya (makar samo na par pjesama) potaknula je Stanleya i Simmonsa na razmišljanje o povratku originalnih članova. To se i dogodilo.

Kasnije te iste godine Kiss je najavio povratak originalne maskirane i kostimirane četvorke, turneju i novi album. Tu ću privesti kolumnu kraju jer je iduće poglavlje u povijesti benda bilo jako turbulentno, a to je zasebna priča.

Za kraj mogu reći da su, bez obzira na većinsko mišljenje javnosti o radu grupe Kiss u 80-ima, pokazali da se jako dobro znaju nositi sa promjenama i ono što je najbitnije u cijeloj priči, da znaju raditi dobre pjesme i puniti dvorane.

Od 1980. pa do 1990. godine izdali su sedam studijskih albuma koji su većinom prodani u platinastim nakladama, snimili su hrpu dobro prihvaćenih spotova od strane MTV-a  i odradili mnoštvo svjetskih turneja. Nije loše za bend kojem su sa skidanjem maski prognozirali trenutni neuspjeh. 

— Antonio

People try to take my soul away

but I don’t hear the rap that they all say.

They try to tell us that we don’t belong

that’s alright, we’re millions strong.

Crazy Crazy Nights
Kiss