Koliko vidim nema otvorene teme za ovaj legendarni bend pa eto ovom prilikom ga otvaram.
Naime, jučer sam bio prvi, a vjerojatno i zadnji puta (nadam se da ne) na njihovom koncertu u Red Bull Ring areni u Spielbergu, Austrija. Za početak, evo recenzije s muzike.hr s kojom se poprilično slažem, samo što autor nije mogao u takvom članku ustvari prenijeti svoje ukupno oduševljenje koncertom, u konačnici.
http://www.muzika.hr/izvjestaji/the-rolling-stones-imaju-svoju-magiju/
Bio sam na hrpi koncerata meni omiljenih bendova (gunsi, bon jovi, zz top, metallica, simple minds, red hot chilli peppers, U2, Slash, Billy Idol, deep purple x2, europe, Chuck Berry, blondie, Airbourne x2, Lenny Kravitz, Mark Knopfler, Bryan Ferry, status quo, Robert Plant, Bob Dylan, Joe Cocker, duran duran, P!nk x2, Avril Lavigne, Shakira, Joe Satriani, kool & the gang, chic i sigurno sam još njih zaboravio navesti) međutim ovo stvarno je bio koncert koji mi je ostavio najveći doživljaj te time ga smatram najboljim dosad. Vjerujem da jedino AC/DC s Brianom bi mi eventualno mogli ovo nadmašiti, što me u jednu ruku rastužuje :(
Krenuli su sa Sympathy for the Devil, krenulo je pjevanje, ali kada su izašli Keith i Ronnie i kada je Keith udario prvi akord, kada je to zaorilo (dosta glasna mu je bila gitara u mixu) takvi trnci su me prošli, znao sam tada da su to stvarno The Rolling Stonesi i da će ovo biti najbolji koncert kojeg sam gledao.
Kao što i članak kaže na toj prvoj kao da su bili malo van ritma jedan s drugim, kao da još nisu došli k sebi od lajne koju su povukli malo prije (stalno su si nos brisali na početku koncerta, valjda ih svrbio), ali već od sljedeće pjesme sve je sjelo na mjesto i u biti po meni sve pjesme su odsvirane sasvim korektno osim još brown sugar koja mi je ostala malčice nedorečena.
Pjesma (mada sekundarni hit) na kojoj se publika potpuno uključila je You Can't Always Get What You Want
Rekao mi je frend prije koncerta da je čitao da Keith ima problema s artritisom ili nečim sličnim i da teže sada svira, da nije više agilan kao prije (a kao da je ikad bio) što me zabrinulo nakon prve pjesme, ali zapravo dosta dobro su odsvirali, često dodatno solirali, pogotovo Ronnie koji je još u dobroj formi, a Keith cooler i rekli bi stari poser, stav je i dalje tu, svi vrište kada ga vide, ma jednostavno institucije. Ne možeš se ne smrznuti i da te trnci ne prođu kada oderu riff. Njih dvojica su izgledali kao da se igraju na gitarama, a ne kao da stvarno sviraju i to je veličina koju nitko ne može pobiti. Keith ne svira kao nekada, počeo je lagano svirati kao i Chuck Berry kada su ga godine stigle, ali neke pjesme je stvarno odsvirao pa i raspametio s nekim lickovima i mini solažicama, Kada smo frend i ja vidjeli kako su Keith i Ronnie potrčali po pozornici na par pjesmama ostali smo tako u pozitivnom šoku i razdragani da nam idoli i dalje imaju toliko energije mada su malo mlađi od moje babe koja stalno kuka kako nikamo ne može. Pomalo im i zavidim da rade posao koji vole praktički do smrti.
Honky Tonk Women
Sound je bio jako dobar, gitare su se fino čule van, ostalo isto sve ok... Razglas nije bio prebučan, nisu zujale uši nakon koncerta, a sve se fino, glasno i jasno čulo.
Start Me Up
Ronnie i Keith su imali 1-2 problema s pojačalima ili nečim u lancu pa se nisu čuli, ali jako brzo se otklonio problem te nije jako utjecalo na performans.
Brown Sugar
Set lista im je bila dobra, bolje posložena od prethodna dva koncerta gdje su sve glavne hitove natrpali na kraj, jednu pjesmu koju ljudi biraju izabrali su She's a Rainbow što je super izbor, jedino što mi je žao što su izbacili Out of Control u odnosu na prethodni koncert te to što bih volio da još jednu s Bridges to Babyona sviraju, a to je Saint of me.
I Can't Get No (Satisfaction)
Prva predgrupa John Lee Hooker Jr. i njegov gitarist su krenuli u 17h te odsvirali 45 min finog bluesa prožetim crkvenim i inim temama te nam tako uz pokoje uzvikivanje Hallelujah donijeli sunce nakon početne kiše koja je napravila tešku kaljužu nakon što je tratinu pregazilo vjerojatno preko 100 000 ljudi. Slično iskustvo kao na koncertu Metallice na Hipodromu međutim ovaj put sam došao spremniji. Dobro su nas zagrijali.
Druga predgrupa Kaleo krenula u 19h me odmah na prvoj pjesmi dobila Broken Bones
Međutim nakon pola sata jednoličnog slow bluesića i stila pjevanja postao mi je taj vokal dosadan, mada uistinu specifičan i zanimljiv. Tada dolazi pjesma Hot Blood koja me totalno bacila na guzicu i solažama i vokalom koji je i screamao i baršunasto pjevao, ma ubio, isto tako i na pjesmama No Good i Way Down We Go. Odsvirali su 1h finog repertoara te nas dobro zapalili.
U 20:30h je bilo zakazano vrijeme za stonese no međutim kakve bi to bile zvijezde da ih se bar malo ne čeka. Krenuli su svirati u ravno 20:44h te svirali 2:10h uz kratku stanku od 2 min prije bisa.
Bis je krenuo s zanimljivom izvedbom Gimme Shelter,
Totalno nas razdragali i ostavili koncert za pamćenje, svima od mladih 10 godina starosti pa do 80.
Za kraj kao na koncertu živahna Jumpin' Jack Flash
Ovaj post je izmjenjen od Glam Boogie (prije 23-11-2019 13:57, 94 Dana)
